KAO DA nisu već dovoljno ponizili najveću vojnu silu na svijetu, talibani su ovih dana odlučili dodatno se narugati Americi. Zabili su svoju zastavu na nepoznatoj lokaciji u Afganistanu, noseći na sebi američke kamuflažne vojne odore i taktičku opremu koje su se, s hrpama lakog i teškog naoružanja, domogli u bazama afganistanske vojske koje su zauzeli. 

“Marinci na Iwo Jimi borili su se za oslobađanje nevinih ljudi od ropstva i despotizma. Talibani koji dižu zastave bore se da nevine ljude podvrgnu ropstvu i despotizmu. Kakva srceparajuća, ponižavajuća slika”, komentirao je Jeff Jacoby, kolumnist Boston Globea

Sudnji dan za Afganistan

“Mi žene izgubile smo sve. Suočene smo sa situacijom koja se čini tek malo manje strašnom od sudnjeg dana”, prikladno je opisala ovu tragediju afganistanska aktivistica Raihana Asad.

Amerika i Zapad dva su desetljeća podučavali, osnaživali, ohrabrivali aktivistice i aktiviste poput nje. Branili su jednakost žena, vjerskih manjina, pravo na obrazovanje, karijeru i javni život, na slobodu govora, kritike vlasti, slobodne medije, načelo vlasti utemeljene na demokratskim izborima, a ne na navodnim božanskim dekretima o kojima arbitriraju stari muškarci s dugim bradama i u haljama. A onda su se, kad su se umorili od ove nezahvalne, skupe i opasne misije, naprosto povukli i dozvolili da islamistički fanatici vrate zemlju u srednji vijek.

Ne može se poreći da je poraz u Afganistanu kolosalni poraz Amerike, ali i Zapada u cjelini, jer je u vojnoj intervenciji u ovoj zemlji sudjelovao praktički čitavi NATO savez, uključujući Hrvatsku. Igranje semantikom tu ne pomaže – to što američke i savezničke snage nisu natjerane na kapitulaciju, već su se samovoljno povukle, ništa ne znači jer odustajanje od borbe bez postizanja pobjede i bez sklapanja mira također je poraz.

Veliko povlačenje svjetskog policajca

Ali ovo bi moglo biti daleko više od još jednog poraza Amerike u dalekoj zemlji, u ratu s vojno inferiornim neprijateljem s čijim se gerilskim taktikama i neslomljivom voljom ova sila nije znala nositi. Ovo bi mogao biti i simbolični kraj ere američke hegemonije, svjetskog poretka zvanog Pax Americana, obilježenog američkom vojnom, političkom i ekonomskom dominacijom koja je često imala destruktivne posljedice, ali koja je donijela i dotad neviđeno širenje liberalne demokracije diljem svijeta. Kolumnistica časopisa New Yorker Robin Wright nazvala je to Velikim povlačenjem.

Jasno je da je Amerika izgubila volju za borbom i za financijskom, a pogotovo ljudskom žrtvom koju taj rat donosi. Taj trend možda najbolje ilustrira usporedba broja vojnika koje je SAD izgubio u većim ratovima od Drugog svjetskog rata do danas:

  • Drugi svjetski rat (1939. – 1945.) – 407 tisuća mrtvih
  • Korejski rat (1950. – 1953.) – 36 tisuća mrtvih
  • Vijetnamski rat (Amerikanci uključeni od 1960. do 1973.) – 58 tisuća mrtvih
  • rat u Iraku (2003. – 2011.) – 4507 mrtvih vojnika i 3588 civilnih kooperanata
  • rat u Afganistanu (2001. – 2021.) – 2420 mrtvih vojnika i 3937 civilnih kooperanata.

Samo u prvom od nabrojanih pet velikih ratova u posljednjih 75 godina Amerika i saveznici odnijeli su definitivnu pobjedu. Korejski rat završio je primirjem i podjelom zemlje na Južnu Koreju, koja je s vremenom postala demokracija i jedna od najprosperitetnijih zemalja na svijetu (11. najveći BDP na svijetu, odmah iza Kanade), i Sjevernu Koreju, nadrealnu i potpuno izoliranu nacionalističko-komunističku tvorevinu s koncentracijskim logorima, nuklearnim oružjem, siromašnom i gladnom populacijom i jezivim kultom ličnosti vladajuće dinastije koja uživa u luksuznim zapadnim dobrima, kako to obično i biva s istočnjačkim diktatorima koji se razmeću svojom borbom protiv zapadnog imperijalizma.

Što bi bilo s Korejom bez američke intervencije?

Upravo je taj kontrast, uz pobjedu nad nacistima u Drugom svjetskom ratu (i pobjedu nad sovjetskim komunistima u hladnom ratu, koji ipak nije bio rat u pravom smislu riječi), najzorniji dokaz da američka intervencija može biti dobra za svijet. Da, Korejci su platili golemu cijenu te pobjede nad dehumanizirajućim lijevim totalitarizmom – oko milijun civila ubijeno je u Sjevernoj Koreji, uz još oko 750 tisuća u Južnoj Koreji. Ali da je Koreja prepuštena komunističkoj Kini i SSSR-u i njihovom savezniku Kim Il-sungu, 50 milijuna Korejaca na jugu bili bi i danas robovi samoživog diktatora, baš kao 25 milijuna Korejaca na sjeveru.

Vijetnamci su u tragičnom dvadesetogodišnjem ratu podnijeli žrtvu od milijun do dva i pol milijuna života civila i vojnika, od čega između pola milijuna i milijun i pol na sjeveru. Južni Vijetnam su svejedno porazili i osvojili komunisti, uz kaotične prizore pada Sajgona (danas Ho Ši Mina) koji neodoljivo podsjećaju na pad Kabula 46 godina kasnije.

Amerika je izbjegavala rušenje neprijateljskih autoritarnih režima klasičnom invazijom idućih 26 godina, dok Osama bin Laden nije izveo najveći teroristički napad na tlu Amerike 11. rujna 2001. godine. Time je počeo novi veliki američki rat, takozvani rat protiv terorizma – rat koji se i dalje vodi, s upitnim uspjehom. No deseci knjiga i tisuće kritičkih članaka koji su o njemu napisani ne mogu izbrisati jednostavnu istinu – Amerika taj rat nije tražila i nije ga mogla izbjeći.

Amerika i Zapad nisu poveli rat protiv islamističkog terorizma iz hira

Alternativa je, naime, bila naprosto pustiti da džihadistički terorizam s globalnim aspiracijama nesmetano metastazira diljem svijeta i da 11. rujna bude samo prvi napad takvog kalibra u nizu. Pobjeda talibana u Afganistanu vjerojatno je najveća pobjeda džihadista nad demokracijom dosad. Nažalost, vjerojatno neće biti posljednja.

Američkom narodu se, ne bez razloga, nakon Vijetnama i Iraka rat u globalu zgadio i svaku je iduću intervenciju gledao kroz tu prizmu. Barack Obama je povukao američke snage iz Iraka prerano, 2011. godine, i stvorio uvjete za nastanak Islamske države koja se izrodila iz ratnog kaosa i bezvlašća u Iraku i Siriji. Obamino odbijanje konkretne vojne intervencije u Siriji stvorilo je vakuum koji su popunili ISIL, ali i Rusija i Iran kao spasitelji režima Bašara Asada, koji je razorio vlastitu zemlju i pobio stotine tisuća civila da bi se održao na vlasti.

Obamin potpredsjednik i sadašnji predsjednik Joe Biden ponovio je njegovu pogrešku i prerano se povukao iz Afganistana, uz rezultat koji zgranuto gledamo na svojim laptopima i televizorima. A u oba slučaja do povlačenja je došlo kad broj američkih žrtava nije iznosio ni djelić onih iz Vijetnama. Naravno, nezahvalno je uspoređivati te brojke – ratovanje je danas mnogo sofisticiranije i nosi manje žrtava – ali taj nam nesrazmjer ipak nešto govori.

Što bi bilo s BiH, Kosovom ili Libijom bez intervencije?

Namjera Indexa ni potpisnika ovih redaka nikad nije bila nekritična apologija američke hegemonije ni njenih, često tragično arogantnih, hirovitih i beskrupuloznih intervencija upitne legalnosti diljem svijeta. Te su intervencije, brojne i raznolike po intenzitetu i metodama, vođene od Južne Amerike preko Afrike i istočne Europe do svih krajeva Azije, zaista često donijele nesumnjivo više štete nego koristi i za američki narod i za narod zemalja u kojma su se provodile. Jednako često je ta cost-benefit procjena ambivalentna i podložna subjektivnim tumačenjima i prethodnim uvjerenjima o samoj prirodi Amerike i Zapada.

Ali ne mogu se poreći izravne i neizravne blagodati barem nekih od tih intervencija. Osim onih već spomenutih, zračna operacija u Bosni i Hercegovini 1995. natjerala je zločinačke srpske režime u Banjoj Luci i Beogradu da okončaju rat i Slobodana Miloševića da potpiše Daytonski sporazum kojim je utvrđen mir. Zračna operacija u Srbiji i na Kosovu 1999. odnijela je stotine života nevinih srpskih civila i nanijela znatno razaranje civilnoj infrastrukturi zemlje, ali vjerojatno je spriječila daljnje etničko čišćenje, ako ne i genocid nad kosovskim Albancima.

Iako je pokrenuta pod upitnim, ako ne i lažnim opravdanjima i imala katastrofalne rezultate zbog kriminalne neodgovornosti i izostanka planiranja i strategije, invazija na Irak srušila je, vjerojatno desetak godina prekasno, jednog od najbrutalnijih tada živućih diktatora, Sadama Huseina. Rat u Afganistanu, koliko god se činio uzaludnim, bar je doveo do kolapsa Al Kaide i kupio svijetu dvadeset godina vremena u kojem uglavnom nije bilo većih napada u režiji Bin Ladena i njegovih nasljednika.

NATO-ova zračna operacija u Libiji također je završila raspadom države, prije svega zbog potpuno neodgovornog izostanka osiguranja zemlje nakon rušenja Gadafija, ali je spriječila masakre nad pobunjenicima i civilima kojima je ludi diktator prijetio da će ih očistiti “kuću po kuću”, kao “žohare”. Spriječila je i da ga na vlasti naslijedi njegov sin i da Libija postane mediteranska verzija Sjeverne Koreje koja može puštati tisuće migranata u Europu kad joj se prohtije. Iako je rezultat bilo jezivo razaranje Mosula u Iraku, koalicija predvođena SAD-om uspješno je eliminirala ISIL 2019. Rusija je – bez obzira na antiameričku i prorusku propagandu – tu igrala sporednu ulogu.

S policajcem imamo zloupotrebu moći, bez njega bezvlašće i kaos

Naravno da se ne može zanemariti motiv profita. Veliki američki proizvođači oružja ostvaruju ogromnu zaradu desetljećima, zahvaljujući opskrbljivanju Pentagona najmodernijim naoružanjem. Kao što piše američki portal Intercept, da ste kupili dionice Boeinga, Raytheona, Lockheed Martina, Northrop Grummana i General Dynamicsa u vrijednosti od 10 tisuća dolara na početku rata u Afganistanu, one bi danas vrijedile 100 tisuća dolara. Ali većina tog profita nije imala veze s oružjem koje se koristilo u ovom ratu ili oružjem uopće (Boeing proizvodi i civilne avione, naravno), a svođenje čitave motivacije iza američkih intervencija na profit cinično je pojednostavljivanje zamršene stvarnosti.

Kao i svaki policajac, i ovaj svjetski često je sklon zlouporabi svoje moći, pretjeranoj upotrebi sile, pa i bezakonju pod egidom međunarodnog zakona i obračuna sa svjetskim kriminalcima. Upravo takvo prekoračenje ovlasti i ubojita brutalnost američkih policajaca, posebno prema Afroamerikancima, izazvali su eksploziju prosvjeda prošle godine u sklopu kojih je pokret Black Lives Matter počeo tražiti da se policiji uskrate sredstva, pa čak i da se potpuno ukinu. Posljedica toga bili bi bezvlašće i daleko veće krvoproliće na američkim ulicama. Posljedica američke ostavke na funkciji svjetskog policajca bit će – i već jest – još veće bezvlašće i nekažnjena brutalnost na svjetskoj pozornici.

Selektivni pacifizam i antiimperijalizam

Kakvi god bili argumenti za nastavak američke prisutnosti u Afganistanu i protiv njega, način na koji je to povlačenje izvedeno bio je nesumnjivo i neporecivo katastrofalan. Talibani, mahom nepismeni paštunski seljaci u sandalama, naoružani uglavnom kalašnjikovima, ručnim bacačima granata i kamionetima sa strojnicama, ušetali su u nebranjeni Kabul nakon što su ostale velike gradove osvojili u manje od deset dana. Danima gledamo morbidni spektakl s tisućama afganistanskih civila koji u smrtnom strahu od njih navaljuju na ograđeni aerodrom, preklinju američke i britanske vojnike da ih puste, u očaju se hvataju za avion koji polijeće, a oni najočajniji i padaju u smrt s aviona u letu.

Što god Biden rekao, kako god pokušao opravdati svoj povijesni debakl, gole činjenice su da je morao poslati trostruko više vojnika natrag u zemlju nego što ih je neposredno prije toga povukao (oko 2500) i da ti vojnici, zabarikadirani na aerodromu, kao i američki i afganistanski civili koji žele otići iz zemlje, u potpunosti ovise o dobroj volji dojučerašnjih zakletih neprijatelja.

A što god tvrdili selektivni kritičari imperijalizma i s ljevice i s desnice – koji ga vrlo glasno osuđuju kad ga prakticira Amerika, ali upadljivo šute ili traže izlike i kad se u njemu okušavaju Rusija ili Kina – sama invazija Afganistana radi rušenja talibana i eliminacije njihovih saveznika i štićenika iz Al Kaide nakon 11. rujna, izvedena uz blagoslov Vijeća sigurnosti UN-a (u kojem moć veta ima i Rusija), bila je daleko legitimnija i moralnija od ovakvog sramotnog povlačenja.

Suverenitet države i odgovornost zaštite naroda

Ironično je i da antiimperijalisti s ljevice spremno preuzimaju suverenističku argumentaciju kad osuđuju intervencije u suverene zemlje. Odgovornost zaštite naroda svake zemlje na svijetu od genocida, etničkog čišćenja, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, načelo koje je UN službeno usvojio na Svjetskom summitu 2005. godine, očito im pritom ne znači previše.

No dokument usvojen na tom summitu jasan je. Zaštita od ratnih zločina važnija je od nacionalnog suvereniteta: “U tom kontekstu, spremni smo pravodobno i odlučno poduzeti kolektivne radnje putem Vijeća sigurnosti, u skladu s Poveljom, uključujući Poglavlje VII, od slučaja do slučaja i u suradnji s relevantnim regionalnim organizacijama, kao primjereno, ako mirna sredstva budu neadekvatna, a nacionalne vlasti očito ne štite svoje stanovništvo od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti.”

U svakom slučaju, Biden nije samo izdao afganistanske saveznike, kao što je njegov populistički prethodnik Donald Trump izdao kurdske u Siriji – on je pritom i ponizio europske saveznike s kojima se nakon 20 godina zajedničke misije nije ni konzultirao. Trumpova politika – Amerika prvo, ostale tko šljivi – ostala je živa i nakon Trumpa.

Zapad sam sebe uvjerava da vojno rješenje ne postoji

Kao što je kolumnistica časopisa Atlantic Anne Applebaum poentirala u nedavnoj kolumni, fraza “ne može biti vojnog rješenja za ovaj sukob”, koju zapadni političari tako često ponavljaju – bilo da je riječ o Afganistanu, Siriji, Jemenu, Libiji ili nekoj drugoj ratom rastrganoj zemlji – potpuno je besmislena. Rat u Afganistanu završio je upravo vojnom pobjedom jedne strane, a to nije bila ona koju su SAD i saveznici branili 20 godina i ulupali desetke, ako ne i stotine milijardi dolara u osposobljavanje njene vojske i izgradnju njenih demokratskih institucija i civilnog društva. Iluzija da se taj ishod sad može popraviti diplomacijom bila bi smiješna da nije otužna, baš kao i iluzija da ovo neće otvoriti prostor povratku Al Kaide i drugih džihadista koji priželjkuju globalni kalifat i misle ga stvoriti neumornim terorom nad nevjernicima i liberalnim muslimanima.

Talibani nisu jedini kojima je jasno da je ovo veliki poraz liberalne demokracije kao globalnog ideala. Njeni protivnici danas su ohrabreni od Pekinga do Moskve, od Teherana do Budimpešte.

“Velika strategija izgledala je besprijekorno i nadahnjujuće za Washington, sve dok epski poraz SAD-a i kaotično povlačenje u Afganistanu nisu pokazali koliko je klimava. Poanta je u tome da, ako SAD ne može ni osigurati pobjedu u rivalstvu s malim zemljama, koliko bi bolji mogao biti u utakmici velikih sila s Kinom?” naslađivao se nakon pada Kabula kineski režimski tabloid na engleskom jeziku Global Times.

“Sukob u dalekoj zemlji između ljudi o kojima ništa ne znamo” utječe i na nas

“Zašto umrijeti za Gdanjsk?” pitali su se selektivni zapadni pacifisti u osvit Drugog svjetskog rata i nacističkog osvajanja Europe. Desetljećima kasnije ponavljali su i ponavljaju varijacije na tu temu – zašto umrijeti za Krim, Alep, Kabul ili Tajvan? Biden je odbio dalje riskirati američke živote za, kako je Neville Chamberlain rekao za Čehoslovačku 1938. “sukob u dalekoj zemlji između ljudi o kojima ništa ne znamo”. No talibanima, kao što vidimo, nije bio problem umrijeti za svoje ideale ili strateške ciljeve. Nije ni ISIL-u prije njih, iako je na kraju poražen. Ali nije ni Rusiji ili Kini, koje sve više preuzimaju geopolitičku ulogu koju je Amerika napustila.

Za napredniji oblik zaustavljanja svjetskih ratnih zločinaca i diktatora, onaj koji bi predvodio UN kao istinski predstavnik međunarodne zajednice, očito još nismo sazreli kao civilizacije. A krvoproliće i kaos koji je Rusija proizvela u Mađarskoj, Češkoj, Afganistanu, Čečeniji, Gruziji, Siriji, Libiji ili Ukrajini, kao i potpuni prezir koji Moskva i Peking gaje prema konceptu liberalne demokracije, jasno su upozorenje da ćemo još itekako žaliti za američkim “kaubojima” kao svjetskim policajcem.

AUTOR: Petar Stošić